Sigurno zaštićeni debelim zidovima izvan kojih su bjesnjele okrutnosti Mračnog doba, hrvatski su se redovnici bezbjedno mogli opustiti i uživati u dobrim stvarima u životu: umjetninama, književnosti, glazbi, a kako svjedoči i drevan recept pronađen u starinskoj knjižnici samostana, i u pokojoj čašici domaćeg orahovca.

U vremenu smo prohibicije: iako je skromnija klijentela Ala Caponea bila više nego zadovoljna s čašom njegovog alkohola iz kućne radinosti, profinjenije i pronicljivije mušterije ipak su zahtijevale nešto kvalitetnije. Stoga je za njih u SAD krijumčario sanduke izvrsne hrvatske višnjevače.

50. g. po Kr. Rimski kolosej. Publika je u ekstazi jer golemi smeđi medvjedi iz Illyricuma (današnje Hrvatske) tumaraju arenom. Niti jedni drugi medvjedi u carstvu ne izazivaju toliko strahopoštovanja zbog svoje snage i junaštva, koje crpe iz bogatog ilirskog meda.

Okupljajući se i loveći po šumi, hrvatski su seljaci uvijek jednim okom promatrali pojavljivanje strašne šumske vještice ili poznatije kao Baba Roga. Često bi svojim sablasno prodornim plavim očima zurila iz grmlja, iskakala pred ljude i pokušala ih zavesti svojim začaranim ljubavnim napitkom, rakijom od borovnica.

Uslijed hrabre obrane Europe od ozloglašene Zlatne Horde predvođene mongolskim kanom, kralj Bela IV i njegove izmoždene čete sklonile su se u neprobojnu hrvatsku utvrdu Veliki Kalnik. Ondje su obnovili borbeni duh pokojom čašicom poznate šljivovice.

Nekoć je svako seosko imanje u Hrvatskoj imalo svog kućnog duha ili Domaćeg. Dužnost je tih malih nevidljivih bića bila pomagati oko imanja i štititi ga od opasnosti. Zauzvrat su tjedno dobivali komad kruha, a za Božić uz to i čašicu rakije od borovnica.

Oko Vrhovčaka dom je vila svih strana Samoborskog gorja. Ako bi koji muškarac zalutao u njihov dio šume u potrazi za ogrjevom, nestao bi bez traga. Nekoliko dana poslije pojavio bi se nazad, no ne bi se mogao sjetiti ni gdje je bio niti što je vidio, samo bi povremeno ćutio zavodljiv miris bagrema i zrelost užeglog matičnjaka uljuljkujući se u snatrenje o vilinskom plesui osjećajući zanos i strast.

Oko Vrhovčaka dom je vila svih strana Samoborskog gorja. Ako bi koji muškarac zalutao u njihov dio šume u potrazi za ogrjevom, nestao bi bez traga. Nekoliko dana poslije pojavio bi se nazad, no ne bi se mogao sjetiti ni gdje je bio niti što je vidio, samo bi povremeno ćutio zavodljiv miris bagrema i zrelost užeglog matičnjaka uljuljkujući se u snatrenje o vilinskom plesui osjećajući zanos i strast.

Karlo Veliki 800. godine donosi prvi zakon o konoplji. Proglašava je sirovinom važnom u ratu i u miru te svim podanicima carstva nalaže njen uzgoj. Iako ne baš voljni pridržavati se zakona i naredbi prolaznih gospodara, srednjovjekovni Hrvati prvotni otpor ovom zakonu zamjenjuju ushitom, otkrivši opuštajući učinak biljke i slaveći njezinu drevnu moć.

Hrvatski starosjedioci, u potrazi za ogrjevom i hranom, zamahom bi sjekire ponekad naišli na saća koja su pčele „skrivale“ u pukotinama debala lipe i kestena. Sjekirama su proširivali pukotine kako bi se domogli slasnog plijena kojim su obogaćivali hranu i rakije, proizvevši tako prvu medicu, ali i poznatu hrvatsku izreku „Pala mu sjekira u med“ – metaforu za onog tko je doživio veliku sreću.

Očarana okusom crne kruške Tepke (Karamut), carica Marija Terezija izdaje dekret da svako kućanstvo posadi barem jedno stablo te opojne voćke. One koji su se ukazu oglušili žandari su „pretepli“ (žargon za nalupati, istući), po čemu je Tepka i dobila ime. Za Napoleonove vladavine Karamut postaje zaštitnim znakom područja sjeverozapadne Hrvatske, te je rijedak i iznimno cijenjen.

Kad bi se razljutio najmoćniji slavenski bog, bog munje i groma, i najhrabriji i najsnažniji ratnici potrčali bi u zaklon. Preplašeni, skrivali bi se strahujući od njegovih moćnih munja od kojih bi se neke obrušile na zemlju u obliku svjetlucavih zlatnih jabuka.